Na top-listi termina o kojima svatko ima svoje – različito – mišljenje, nalazi se pojam narativne igre. Što to znači? „Narativan” znači pripovjedački, nešto što ima veze s pričom. Neki narativne igre nazivaju i story-games. Ali, ne priča li se u svakoj igri s ulogama neka priča? Nije li to razlog zbog kojeg igramo, da zajedno ispričamo neku priču? Ako jest, zašto onda neke igre zovemo narativne, a druge ne? Nije li možda to primjer kako neka vrsta želi reći da su njihove, narativne, igre bolje od onih ne-narativnih tvrdeći da ti drugi zapravo ne pričaju priču?

Zbog ovog pitanja odlučio sam se permanentno odmaknuti od jedne osobe iz jedne TTRPG zajednice, koja me tada već opetovano povrijedila svojim nasilnim generaliziranjem. To nije bilo namjerno, vjerujem, ali mene je svejedno zabolilo. Neću ulaziti u detalje (jer nisu bitni), ali ću reći da je meni važno definirati taj termin, ne zato što to smatram nečim superiornim, nego baš obratno – zato što se taj stil u mnogo slučajeva smatra inferiornim ili barem neshvaćenim.

Pa što su onda, pobogu, narativne igre?

Definicija narativne igre

Prva i osnovna, i najjasnija razlika je u toj vražjoj priči. Da, apsolutno je točno da u svakoj igri s ulogama nastaje priča, to nikad nije bilo sporno. Ali narativna igra ju ona u kojoj je glavni izazov tijekom igre zajednički stvoriti dobru priču.

(Naglasci su na: “glavni”, “tijekom igre”, “zajednički”, “dobru”.)

To je moja definicija. Ne želim je nametnuti drugima, ne predlažem da bude općepriznata, samo želim da bude jasno da, kad pričam o takvim igrama, da je to polazišna točka mojih argumenata.

Ali kako se narativna igra razlikuje od ostalih igara?

Priča u tradicionalnim igrama

U tradicionalnim igrama kao što su D&D i igre koje ljudi najviše igraju, voditelj unaprijed složi priču, barem njen početak i okvire. Onda tokom igre daje u određenim situacijama prostor igračima da utječu svojim odlukama na smjer te priče, unutar okvira koji je zadao. Ti okviri mogu biti širi ili uži, ali uvijek postoje.

Dobar primjer za određivanje je li igra narativna ili ne je misterija, odnosno istraga koja sadrži neku tajnu koju igrači moraju otkriti kroz svoje likove. Ako je voditelj unaprijed odredio tko je ubojica, onda on zna okvire priče. Cilj likova je da otkriju ubojicu, ali voditelj ih u toj istrazi drži u okvirima te priče, to jest ako oni ne naprave ono sve što je potrebno da se ubojica otkrije, oni ga neće otkriti, bit će nekih posljedica. Ili će im voditelj malo „pomoći” nekim novim tragovima. Čak i ako voditelj zacrta više mogućih ubojica ovisno o smjerovima u koje igrači žele ići, to su još uvijek unaprijed određeni okviri koje voditelj drži za sebe i koristi ih u trenutcima kad on misli da treba usmjeravati priču.

U narativnoj misteriji nitko za stolom, pa čak ni voditelj (ni pre-written avantura), ne zna tko je ubojica. To je nešto što će se otkriti kroz priču, kroz igru (play to find out!), u interakciji između igračâ i voditelja. Okviri koji postoje nisu u rukama voditelja, nego će biti transparentni, tako da ih i voditelj i igrači mogu koristiti, a i oni koji su skriveni (kao npr. neki tragovi) bit će otkriveni kad pravila i mehanika igre to odrede. Mehanika, najčešće, ovdje ne služi kao simulacija uspješnosti naših postupaka i moći, nego na održavanje strukture priče. U određenim situacijama daje nam izazov da ispričamo priču.

Kao što smo rekli, priča se priča zajedno, tijekom igre, nastaje u interakciji između svih za stolom. Ubojica je samo primjer, a isti princip se može primijeniti na bilo koji žanr ili vrstu priče.

Priča u old-school igrama

Old-school (OSR) igre imaju više potencijalnih svojstava, a jedno od njih je da je cilj igre istraživanje svijeta. Igra nije o likovima (iako oni postoje i razvijaju se, ali i umiru i dolaze novi) nego o tome kako ti likovi otkrivaju svijet i kako taj svijet reagira na njih. Dakle – priča u igri nije dio igre, nego nastaje kao produkt igre.

Tipičan primjer je neka sandbox/hexcrawl/dungeon crawl igra. Istražujete područje iza Borderlandsa. Čuli ste nekoliko glasina, da se u okolici nalaze jedan dungeon, jedan dvorac i jedna šuma. Svo troje kriju blago ali i različitu tematiku a možda i razinu opasnosti (koja obično korelira s količinom blaga iza nje). Odlučujete se za dvorac jer volite dvorce i čuli ste da se tamo nalaze neki vampiri a vi volite vampire. Dođete u dvorac i ukradete dosta blaga. Dvorcem vlada vampir Zahr von Stradovich koji nije sretan što ste mu uzeli blago. Bio je prejak za vas pa ste pobjegli ali sad se on duri na vas i provodi vrijeme smišljajući osvetu. Zahr postaje glavni negativac u vašoj priči i aktivno traži da vas ubije, skuplja svoje minione i možete od njega očekivati napad. Ali samo zato što ste vi izabrali ići u dvorac. Da ste otišli u dungeon, negativac bi postao Lich, a u šumi biste od negativca napravili Druida koji tamo obitava.

Svaka sljedeća odluka komplicira priču, a u nju se mogu uključivati (i iz nje isključivati) nove frakcije, negativci i saveznici. Voditelj nije unaprijed pripremio priču (niti zna u kojem će je smjeru igrači odvesti), ali je unaprijed pripremio okvire – cijelo područje koje igrači trebaju istraživati. Neki elementi tog područja mogu se nalaziti u random tablicama, da bi voditelju tokom igre dodali još jedan element nepredvidivosti, izazova i, samim time, zabave.

U ovom konceptu, iako nitko za stolom ne zna kako će se priča razvijati, ovo ipak nije narativna igra, jer odluke koje donose igrači i voditelj nisu u svrhu dobre priče, nego istraživanja i otkrivanja svijeta.

Narativne igre i fokus na priču

Oko priče i narativnih igara najviše konfuzije stvara činjenica da i tradicionalne i old-school igre mogu imati veliki fokus na priču i cilj da priča bude što bolja. No, toga što je cilj drugačiji, razlika je u tome što – ne moraju.

U D&Du ne morate imati priču. Možete igrati arenu u kojoj se likovi bore jedni protiv drugih dok ne ostane samo jedan PC ili party. Možete igrati turnirsku igru u kojoj se boduje koliko ste čudovišta pobijedili i koliko ste prepreka uspješno prešli i onda te bodove između grupa uspoređujete na top listi s drugim grupama.

U old-school igri možete odlučiti da ne želite jaku priču nego da stavljate fokus na skupljanje blaga, ubijanje čudovišta i rješavanje zagonetki. Nije vam bitno da frakcije reagiraju na vas ili jedne na druge.

Ali u narativnim igrama kao što su Apocalypse World, Fiasco ili Wanderhome, ne možemo bez priče. Baš zato što je glavni cilj same igre – zajedničko pričanje priče. Zato narativne igre emuliraju neki žanr ili daju osjećaj da smo likovi u nekoj seriji i filmu, a ako nema priče igra se doima praznom i prejednostavnom, a istovremeno i ograničavajućom. No, ja volim to smatrati prazninom u kojoj imamo prostora za napredak. Izazov je u tome da se stvori dobra priča; to je nešto što je jako teško, pogotovo bez vježbe i iskustva. To iskustvo stvaramo igranjem, ali samo igranjem u kome se transparentno držimo tog cilja, a ne nekog drugog (npr. da nam GM pripremi dobru priču).

Važnost razlikovanja

Osobno volim i tradicionalne i old-school igre jednako kao i narativne. U oba stila toliko volim kad je jak fokus na dobroj priči da drugačije nemam veliki interes igrati. Ali ni jedno ni drugo nije isto kao igra koja je specifično narativna.

Mnogi ljudi govore da vole sve igre igrati narativno. Najčešće to znači da je naglasak na priči i da su okviri širi i da voditelj planira igračima dati veći utjecaj na priču nego inače (iako često nije jasno kada i koliko). Ali to nije ni približno kao narativna igra. To se najčešće vidi kad se krene igrati takva igra, pa kad su igrači i voditelji zbunjeni oko svojih uloga. Iako je podjela ista (igrači igraju svaki svog lika a voditelj igra svijet), voditelj mora odustati od kontrole nad pričom i posvetiti se više kontroli konverzacije, dok igrači imaju više obaveza držati se unutar okvira priče (ali time i više zasluge ako je priča dobra).

Meni nije uopće važno da li ćete koristiti narativno igranje (ostalih igara) i narativne igre istovremeno, sve dok znamo koja je granica. Istovremeno, svjestan sam da postoje neka poklapanja i da nijedna igra nije niti striktno narativna ni striktno ne-narativna, ali diže mi se ovo malo preostale kose na glavi kad se iz toga izvede zaključak da distinkcije nema ili da je nebitna. U polazišnoj točki je apsolutno ima.

Primjećujem i da mnogi guraju termin „igram narativno” ili „sve su igre narativne”, možda iz nekog podsvjesnog straha da je to neki elitistički pojam kojeg moramo biti dio ili ćemo biti iz njega isključeni ili smatrani nedovoljno pametnima ili kreativnima, dok tradicionalno zvuči kao dosadno ili nazadno a old-school kao konzervativno i grognardno. Iskreno, meni je potpuno nebitno kako ćemo što zvati. Možemo narativne igre zvati writers-room-simulacije-s-ulogama, tradicionalne igre možemo nazvati najbolje-igre-s-najboljim-avanturama a old-school mogu biti mi-igramo-hardcore-ostalo-su-sve-mimoze. Jedino što je meni bitno je da se dogovorimo o čemu pričamo.

Osim toga, za kraj, imajmo respekta prema drugima. Brindlewood Bay je igra o bakicama koje istražuju ubojstva a usput i kozmičku cthulhuesknu zavjeru. To je prilično narativna igra jer u startu nije definirano tko je ubojica, nego samo ubojstvo i sumnjivci. Voditelj je zadužen za uvođenje zadanih tragova a igrači za to da u igri kroz svoje likove povežu tragove s jednim ili više sumnjivaca i konstruiraju priču o ubojici. Sve se to događa kroz igru, i kad su igrači (bakice) stvorili svoju teoriju baca se kockica da se vidi jesu li u pravu. Tek se onda u priči otkriva, odnosno odigrava, ishod.

Često vidim na društvenim mrežama, domaćim i stranim, komentar kako u toj igri „nema izazova” jer „možeš izabrati koga hoćeš da bude ubojica”. Uvijek me takvi komentari ražaloste. Izazov nije u tome da pronađeš ubojicu, izazov je da ispričaš priču o traženju ubojice na najzanimljiviji mogući način, zajedno, za stolom, ni iz čega. Meni se to čini prilično težak izazov, a opet uživam u toj sinergiji čak i kad ne ispadne savršeno.

Možeš reći da ti takav izazov nije zanimljiv, ali ne možeš mi reći da ga nema.

Koja je vaša definicija narativne igre? Volite li izazov zajedničkog pričanja priče? Napišite mi u komentarima.

Lopov: Ima li kakav tajni prolaz ili skriveni pretinac? (Baca Spot Hidden skill, uspijeva).

GM: U skrivenoj rupi u zidu pronalaziš kovčežić. Pun je zlatnika!

Lopov: Koliko zlatnika?

GM: Izbrojao si 200 zlatnika.

Lopov: Kažem ostatku partyja: ‘u kovčegu ima 100 zlatnika’.

Ovakvoj situaciji sam svjedočio više puta u trideset godina igranja, kao voditelj i kao igrač. Sigurno sam, iako se ne sjećam detalja, i sâm nekoliko puta igrao lika koji je lopov, ili je kleptoman, ili je sebično nepredvidiv (čitaj: chaotic neutral) i samim time shvaćao svoju svetu dužnost da puno kradem od svojih prijatelja u partyju. Zašto baš od tih ljudi (ili čovjekoida) čije bi mi povjerenje trebalo biti najvažnije? Odgovor je jednostavan: oni nisu Game Master, i zato od njih ne može biti jačih posljedica. Posebno ne u priči.

Zadnji put mi je takva situacija iskočila kad sam na ODG-u vodio Dragonbane. Lopov je iskoristio nekoliko šansi da prikrije pronalazak blaga ili da, dijeleći ga, najveći dio uzme sebi. Učinio je to na simpatičan način i kod suigračâ izazvao pokoji polusmiješak, ali se nitko nije previše obazirao. Bio je oneshot, jednokratna partija, neka lopov radi što želi, baš nas briga.

Klasa “Thief” u wargamerskim počecima D&Da nije postojala, ali su Gary i prijatelji vrlo brzo shvatili da bi družinama koristio jedan spretni i šuljavi burglar à la Bilbo Baggins. Burglar, provalnik, zapravno ne znači da mora krasti. Bilbo u svakom slučaju nije kradljivac (premda možemo diskutirati je li ukrao Prsten Gollumu ili Arkenstone Thorinu), ali TSR-ovci su u tu klasu utkali i provalnika i lopova i ubojicu, pa ti biraj. No, ime thief je jasno davalo do znanja što je prioritet, pogotovo u vrijeme kad je količina skupljenih zlatnika bila usko vezana s napretkom.

Kako su se izmjenjivale edicije, zlato je postalo manje važno, a lopov je postao lupež (rogue), dok je pravi thief degradiran u podklasu. No, tradicija “kradem pod svaku cijenu jer je to srž moje klase” je većinom opstala. Mora se krasti, nema druge, a suigrači mi neće zamjeriti ako kradem malo-pomalo od njih. Ili možda hoće?

U Dragonbaneu se profesija (pandan D&D-ovoj klasi) još uvijek zove thief ali ona u toj specifičnoj igri znači što smo bili prije nego što smo krenuli avanturirati, pa ne mora značiti da avanturist koji je bio lopov i dalje mora grezati u lopovluku. Ipak, RPG logika zahtijeva da lopov lopovuje jer je važno da živi optimalno i najviše radi ono što najbolje zna.

No, čak i bez GM-ova uplitanja, akcije donose posljedice pa, ako lopov bude malo previše krao od svojih drugova, oni će postati frustrirani, ljuti, osvetoljubivi. U našim počecima, moja ekipa i ja smo se znali potući (u igri) i posvađati (izvan igre) kad bi jedni drugima radili probleme. Kasnije smo shvatili da je to glupo pa smo ostali samo na frustraciji koja se činila neizbježnom. Možda smo čak malo i prestali krasti da se jedni drugima ne bismo zamjerili. Bolje nek nam GM nešto smisli i pripremi, a mi ćemo bacati skillove i inicijativu samo kad nam on(a) kaže. Izbjegavajući konflikte, težili smo jednostavnosti, zaboravljivosti, entropiji.

Za mene je lopov koji krade od svojih drugova primjer dinamike unutar kruga glavnih likova. Kradljivac je epitoma svih onih situacija u kojima jedni drugima stvaramo komplikacije odlukama koje nisu baš košer ali dobro karakteriziraju naše likove. Svi u igri želimo uspostaviti komunikaciju, konflikt unutar partyja, želimo stvarati priču među nama da ne bismo ostavili dojam uniformne cjeline u kojoj nema individualnih vrijednosti nego samo optimalno izvršavamo zadatke koje nam je zadao voditelj. No, ne znamo najbolju mjeru. Ako nekoga piknemo, podbodemo, izazovemo, mogli bismo pretjerati, povrijediti ga. Mogli bismo potrošiti vrijeme, odvesti priču u krivom smjeru. Mogli bismo izazvati ljutitu reakciju, svađu, osvetu ili – najgore od svega – podizanje X-karte! Ako nismo doživjeli takav oprez, onda sasvim sigurno spadamo u onaj drugi ekstrem: It's What My Character Would Do. Krast ćemo, boriti se, vrijeđati, donositi glupe odluke, takav nam je background/alignment/agenda, u čemu je problem!? Ionako nam je GM rekao da možemo biti što hoćemo i raditi što god želimo. Nije valjda lagao? Nije valjda, da nije promislio što je time htio reći?

Voditelj se često ne miješa u naše unutar-družinske odnose (pogotovo u tradicionalnim igrama), pa ostaje na nama da sami odredimo koliko ćemo jako izazivati strpljenje svojih drugova. Ako smo pronašli sto zlatnika, koliko je pristojno “ukrasti” sebi prije nego (ili nakon) što podijelimo ulov na jednake dijelove? Ako ukrademo previše, i ako to ponovimo nekoliko puta, nakon koliko puta će to svima dozlogrditi? Ali ako ukrademo premalo, ili prerijetko, neće li ljudi pomisliti da ne igramo dovoljno (ili dovoljno dobro) svog lopova? Takvo razmišljanje nas gotovo uvijek odvede u ograničenost i jednodimenzionalnost. Paradoksalno, želja da igramo zanimljivog lika koji je poznat po toj jednoj stvari, dovede nas do toga da igramo ne-tako-zanimljivog lika — zato što je poznat samo po toj jednoj stvari.

Rješenje? Mijenjajte postupke, radite suprotne stvari, jako suprotne. I jako često. Češće nego što mislite da treba. Budite nepredvidivi svojim suigračima, jer onda oni postavljaju pitanje koja će od vaših dimenzija prevladati? A vi ćete odgovor dobiti igrom, a ne nekim unaprijed strogo određenim konceptom ili pozadinskom pričom. To daje i voditelju i suigračima i, naravno, vama, više kreativnih opcija i – potencijalno – više zabave.

1d10 načina da “ukradete” nešto ostalima iz svoje družine:

1. Ukradete im dok spavaju, ne gledaju itd. (npr. kad ste vi na straži)

2. Dok dijelite, uzmete veći dio sebi, bez njihovog znanja.

3. Ponudite se da ćete čuvati cijelo blago i voditi evidenciju, a kasnije muljajte s iznosima.

4. Molite ih da vam daju više jer imate bolesnu tetu kojoj treba novaca za liječenje

5. Vježbajte pickpocketing i ukradite im novce dok razgovarate s njima.

6. Prodajte im poseban set noževa koje ste, navodno, kupili u “Ye Top Shoppe”.

7. Objasnite im da njihov alignment/religija/sustav vrijednosti ne dozvoljava da imaju novce, ili da se brinu o novcima.

8. Prodajte jednom članu družine nešto što ste ukrali drugom članu družine. (Kasnije možete optužiti tog drugo za krađu.)

9. Prodajte jednom članu družine nešto što ste od njih samih ukrali.

10. Objasnite im da ste vi najvrjedniji član partyja i da zaslužujete veći udio.

Kad vas otkriju i konfrontiraju (a ako to ne učine, znači da morate eskalirati krađu i biti očitiji, sve dok vas ne otkriju), priznajte svoj zločin učinite sljedeće (1d10):

1. Pokajte se javno ratite im sve što ste ukrali.

2. Molite za oprost i obećajte da to nećete nikada više učiniti.

3. Kupite im neki poklon u vrijednosti koju ste ukrali. (Bilo bi čak dobro da taj poklon imate unaprijed pripremljen).

4. Sljedeći put kad dijelite novce, uzmite si manji dio od njih (zapišite si koliko da im možete nabijati to na nos.)

5. Objasnite da to nije tako puno novaca i da imaju dovoljno.

6. Objasnite da imate bolesnu tetu (a ako ste već spominjali bolesnu tetu, recite da ste zapravo vi terminalno bolesni).

7. Ponudite im da odluče kako ćete se iskupiti.

8. Ponudite im da odluče kako ćete se iskupiti, ali odgađajte to napraviti.

9. Zakunite se da ćete prestati krasti. Kad sljedeći put bude prilika da kradete na avanturi izvan družine ili otvarate lokote i brave, odbijte to napraviti zbog vaše zakletve.

10. Rolajte još jednom na ovoj tablici (rerolajte 10) ali dok razgovarate s njima ukradite im nešto drugo. I onda im odmah vratite, uz ispriku.

Kad izvršite sve zadano, onda kradite opet (rolajte na prvoj tablici).

Poanta cijele priče je da igramo dinamično, a ne statično. Svi zanimljivi likovi u serijama, filmovima i knjigama zanimljivi su jer često rade dijametralno suprotne stvari i imaju dijametralno suprotne motivacije (mi u struci to zovemo unutarnji konflikt), a publika uživa gledati koja će od tih stvari prevladati. Hoće li Hannibal Lecter pomoći Clarice, ili će je pojesti? Hoće li Spiderman biti superheroj, ili će biti srednjoškolac? Hoće li Jaime Lannister pomoći svojoj sestri, ili će je ubiti? Kad mi igramo nekog lika, naša publika su naši suigrači i voditelj. Često baš na voditelju stavljamo obavezu da nam smisli priču i da nas održava u okviru te priče, pa bi bilo dobro da mi na sebe preuzmemo vođenja dijela priče koje opisuje razvoj naših likova. Na kraju krajeva, i mi igrači ponekad moramo biti malo protagonisti, kao što su to već naši likovi.

Što vi mislite o ovoj temi? Koji je vama najbolji način za stvarati dinamičan odnos unutar družine? Koliko lopov smije krasti? Rado bismo čuli vaše komentare.

U scenariju koji smo igrali, likovi ulaze u mali kalifornijski grad i istražuju neobičnu ovisnost koja zahvaća većinu građana. Neki, koje nije obuzelo to kolektivno ludilo, drže se podalje i ne žele previše pričati o tome. Zadatak igrača, odnosno njihovih likova, je da probiju tu barijeru tišine i otkriju što se događa. I premda su igrači sjajno odigrali drugi važan aspekt igre – međusobne odnose – u istraživanju je nešto štekalo.

Likovi ulaze u trgovinu i traže namirnice jer moraju prenoćiti u gradu. Ramona Lopez (...voditelj daje malo detaljniji opis...) stoji i rezervirano odgovara. Vidi se da je ljuta i da nešto skriva. (Voditelj posebno opisuje fotografije na pultu iza nje koje otkrivaju da Ramona ima sina Jorgea kojeg jako voli).

Likovi joj postavljaju nekoliko općenitih pitanja (“Što se događa u ovom gradu?”), ali ona ne želi previše odgovarati. Likovi kupuju namirnice i izlaze.

Opisi i tragovi

Scenarij opisuje Ramonu kao lik koji je važan u situaciji koju zatičemo u gradu. Informacije koje ona ima su ključne da se priča zavrti. U ovom slučaju – i u još nekim scenama na početku sessiona – igrači nisu došli do tih informacija, pa se priča sporo razvijala. Zato sam ja kao voditelj morao pred kraj brže eskalirati priču, zbog čega ni drama ni napetost nisu bile kakve su mogle biti.

Gdje je zaštekalo?

U scenama u kojima igrači nešto istražuju postoji pravilo da se u početku opiše scena i da onda igrači pokušavaju u toj sceni na različite načine pronaći tragove.

Ramona nije htjela odmah pričati. Scenarij eksplicitno kaže da ne želi strancima na prvu otkriti sve što zna. Igrači su je pitali, pa im nije ništa rekla. Problem je u tome što su igrači shvatili da to što Ramona nije htjela ništa reći znači da su oni istraživali ali nisu uspjeli doći do tragova. Ali zapravo je njena zatvorenost bila samo dio opisivanja scene, dok igrači zapravo nisu uopće istraživali.

Kad je trag trag, kad je traženje traženje?

Bitno je da svi, kad igramo, znamo što i kada istraživati. Moramo znati da uvijek postoji neki korak u tom istraživanju, korak do traga, i da znamo što točno taj korak predstavlja. Neki sustavi, kao GUMSHOE i Brindlewood Bay taj korak isprepliće s mehanikama. U igrama u kojima toga nema, bitno je da znamo da li je nešto što smo pitali, pogledali, ukrali, kriomice pročitali i sl. zapravo korak u istrazi ili je samo (za istragu nebitan) dio opisivanja scene ili ekspresije likova.

Da bismo istraživali, moramo napraviti neku akciju. Pitati, nagovarati, intimidirati, ukrasti itd. Voditelj će odlučiti je li ta akcija zahtjevna i na koji način, a mi ćemo odlučiti želimo li je pokušati sprovesti. To mora biti jasno i trasnsparentno, da ne bi došlo do nesporazuma, koji dovode do propusta, odnosno propuštanja prilike da igra bude dramatičnija, napetija i – zabavnija.

Najviše od svega, moramo znati kad je ono što radimo konkretna akcija našeg lika, “korak” u igri, u kojem smo djelovali na način na koji igra to od nas očekuje. Često se dogodi da tog djelovanja nema, da stojimo na mjestu, iako mislimo da se krećemo. Često mislimo da se zabavljamo pogađajući između sebe kad je nešto korak a kad nije, ali igra je puno više kad ne trošimo vrijeme na to, kad te nesporazume identificiramo i eliminiramo, naglas, u trenutku kad se dogode.

U igranju Električne države imali smo mnogo nesporazuma. Igrači nisu radili korake. S druge strane ja, voditelj, nisam ih na to upozorio. Oni su očekivali da će informacije koje im ja dajem na prvu biti korisne za otkrivanje tajne mjesta u koje su došli, a ja im nisam uspio dati do znanja da im ja samo opisujem gdje mogu te informacije naći.

Ja sam im samo pokazivao vrata, ali nije bilo jasno da je na njima da kroz njih prođu.

Imate li slična iskustva s nesporazumima u vašim igrama? Kako ih identificirate? Kako ih rješavate?

O stravi u igrama uloga vode se rasprave i pišu se članci, još od samih početaka. Neki smatraju stvaranje zastrašujuće atmosfere jednom od težih stvari kod vođenja. Uistinu, pristupi se i razlikuju na temelju činjenice da postoje i više vrsta strave, a i Vaesen pravilnik ima nekoliko dobrih savjeta o tome kako je prikazati. Na kraju, sve je u dobrom balansu koji se najbolje može postići osluškivanjem igrača. Ja nemam namjeru ići naširoko u jednom članku, ali želim podijeliti s vama tri osnovna načela kojih se uvijek držim kad pokušavam začiniti igru s malo straha. Pritom mislim primarno na stravične situacije — scene — u igri, a ne na narativne elemente strave ili na tragične likove ili razrješenja (to su pak, svaka za sebe, zasebne, široke teme).

1. Opisujte stravičnu situaciju izravno i bez pretjeranih emocija

To zapravo vrijedi za sve emocije koje pokušavate prenijeti igračima: nemojte se uhvatiti u zamku farbanja i šmiranja prilikom opisa stravičnih motiva. Vjerojatno nemate glas kao Vincent Price, a i da imate, sigurno ne biste izazvali taj efekt, jer je medij u kojem djelujete drugačiji. Većina igrača tumači primarno sadržaj riječi i vizualizira ga u svojoj glavi. Bar sam ja sigurno takav. Pretjerane emocije mogu samo izgledati kao da se previše trudite i kod igrača izazvati odmak. Zato, bolje, samo opušteno i direktno — najbitnije je da je opis prenesen razumljivo i jasno.

To ne znači da prilikom opisa ne smijete imati emocije ili da morate pričati kao da Krv nije voda. Zapravo, morate imati emocije — igrači će jače “progutati” podatke ako osjete da vam je iskreno stalo. Ali te emocije ne moraju biti vezane za strah — samo moraju biti iskrene. Ja, naprimjer, najčešće pokušavam pronaći ljepotu u slikama koje si zamišljam i onda ih na taj način prikazujem — kao da su meni lijepe i zanimljive, bez obzira na efekt koji želim postići. Srž efekta je u sadržaju.

2. Ne brkajte nedostatak kontrole s nedostatkom informacija

U srži žanra strave je gubitak ili nedostatak kontrole. Neke horor igre su od toga napravile čitavu mehaniku. No, najčešća početnička greška u vođenju svake igre je zadržavanje informacija. Voditelji često daju nedovoljne, djelomične informacije i čuvaju važne motive za vrhunac priče. To zna dovesti do toga da igrači nemaju što raditi ili ne znaju što bi radili s informacijom koju dobiju. Vrhunac frustracije je kad dobiješ slabašnu informaciju, pa tražiš još podataka, baciš kockicu, uspiješ, i onda dobiješ istu slabašnu informaciju – u više detalja!

Ali kako onda zadovoljiti igrača zanimljivim slijedom stravičnih informacija?

Dobra početna metoda je: dajte im dvije suprotne informacije za istu stvar! Nesigurnost je ono što je scary. Predstavite im dvije različite strane, s time da je možda samo jedna opasna i tajnovita, a druga zapravo sigurna, dobra i privlačna. Zato su, recimo, klaunovi strašni. Ili djeca.

Onda gradite na tome, dodajte malo dobroga pa malo (više) zla, eksperimentirajte, nađite nađite kombinaciju nesigurnosti i dvosmislenosti za optimalan osjećaj nelagode.

3. Ne govorite igračima kako se osjećaju

Kao igrač, kad čujem od voditelja “uplašili ste se”, to je to za mene. Ustajem od stola, skupljam papire i kockice i — odlazim. Doduše, samo u mislima, jer sam previše pristojan. Možda malo pretjerujem, ali te riječi su svakako recept za to da se ja sigurno nisam uplašio i da aktivno tražim način da se ni moj lik nije uplašio. Dobro, postoje mehanički efekti straha za likove, oni mogu biti važni i zabavni, ali jako slabo pridonose osjećaju strave kod samih igrača. Ali narativna intervencija u emocije igračevog lika je, u mojoj knjizi, jedna od osnovnih nedozvoljenih pozicija za svakog voditelja.

Pa što da im onda kažem kad želim da se uplaše!?

Možete reći da je nešto “zastrašujuće” ili da neka lokacija “izgleda opasno”. Ako ne možete smisliti detalje za potkrijepiti te tvrdnje, slobodno povjerite zadatak igračevoj mašti. Možda nije uvijek idealno, ali nema ništa loše u tome i bolje je od pretjerivanja. Ako igrač ne osjeti ono što mislite da bi trebao, nemate ga pravo kazniti zbog toga, ali imate potpuno pravo kasnije prikazati konzekvence njegove “pogrešne” reakcije, dok su god narativno logične. Tako vam igrač može dati i inspiraciju da smislite detalje koje niste imali na početku.

(Voditelj koji reagira na igrače? Hmm, mislim da tu negdje blizu leži tajna dobrog GManja. Trebam još informacija…)

Ove tri točke su samo vrh (ili dio) sante leda elemenata dobrog horora (iznenađenja, izolacija, nemoć, uncanny valley, itd.), ali za mene su ključne i važne u vođenju strave. Kojih se principa vi najviše, ili najradije, držite?

Naš razgovor o razgovoru nadalje odmičem od nespretne nogometne analogije, ali zaista mislim da je konverzacija baza svih igara uloga, pogotovo u narativnim igrama u kojima se traži interna kompleksnost — u kojem je fokus igre više na razgovoru, odnosno na stvaranju fikcije unutar razgovora (za razliku od povlačenja fikcije iz pravila ili settinga). Situacije koje pamtim iz najboljih sessiona su one u kojima je netko nešto rekao na način da je izazvao smijeh, iznenađenje i emocije. Pravila, mehanike i scenariji su tu samo da bi usmjerili sve igrače za stolom prema boljoj i zabavnijoj konverzaciji.

Tu mislim na stvari koje su izgovorene u liku ili izvan lika, podjednako.

U liku: „Ljutito izjurim iz sobe i zalupim za sobom vratima.”

Izvan lika: „Hej ljudi, hoćemo preći na sljedeću scenu?”

Oba načina mogu biti dobar način da se završi scena koja se predugo razvlačila. Često, igrači ne znaju da mogu povući jedan od ova dva poteza, nisu sigurni da li smiju ili se boje da ih se krivo shvati, tako da potpuno zanemare tu opciju. I tu nije problem u mehanici i sustavu. I zato tu sad prvi put izgovaram tvdnju za koju sam siguran da vrijedi za sve stilove i sustave u kojima igra više od jednog igrača: nerazumijevanje između suigrača i nezgrapna komunikacija je najčešći tihi ubojica zabave.

Nerazumijevanje oko nekih detalja će se, naravno, uvijek dogoditi i to je skroz u redu, čak i među ljudima koji se dugo poznaju i dugo igraju zajedno. No, odustajanje od pokušaja da poboljšamo vlastitu i međusobnu komunikaciju za stolom defetističkim stavom koji smanjuje kvalitetu igre ili, u najmanju ruku, troši vrijeme. Boli me kad igrači podsvjesno vjeruju da je “pogađati što je GM mislio” uvijek i u svakom slučaju sastavni dio igre, dok zapravo izvan te metode leži el dorado zanimljivijih i zabavnijih elemenata igre koje možemo doseći samo ako znamo bolje razgovarati.

Ne možemo iskorijeniti nerazumijevanje, ali možemo igrati tako da aktivno pokušamo doprinijeti kvaliteti razgovora, postavljajući se prema tome na isti način kao što se postavljamo prema metodama da pravila ili sadržaj igre učinimo boljima. Ako to uspijemo, rezultat je čista sinergija.

Evo nekih ideja za vježbanje konverzacijskog mišića:

1. Budite jasni i tražite druge da budu jasni

Ovo je lakše reći nego izvesti, a problem je u razmišljanju da, ako previše trošimo na objašnjavanje ili traženje objašnjenja, usporavamo igru. Istina je zapravo da početni napor oko detalja i jasnoće kasnije ubrzava kvalitetno odvijanje razgovora. Osim toga, jedan nesporazumčić tu i dva tamo se skupljaju kao giht na našim konverzacijskim mentalnim zglobovima, i onda završimo tako da stojimo u mjestu ili se vrtimo u krug.

2. Shvatite ozbiljno ono što je izrečeno

Jako je teško držati se izrečenoga, pogotovo u fikciji, ali to je krucijalno za narativno igranje s kompleksnom konverzacijom. Zbog sitnih zaobilaženja i neadresiranja izrečenih detalja nekad se zna dogoditi da svatko ima drugačiju sliku što se događa, gdje se događa, tko je tamo. U GM-centričnim igrama se tome gleda kroz prste, jer se očekuje od GMa da spašava stvar. U igrama u kojima je više fokusa na suradnji oko priče (čak i onima u kojima postoji GM) potrebna je veća disciplina.

3. Aktivno slušajte

To ne znači da morate slušati 100% vremena. Nitko nije tako savršen. No aktivno slušanje ne znači samo slušanje, nego još dvije vrlo važne stvari:

• Ako niste slušali, čuli ili razumjeli, zaustavite igru i pitajte ili tražite pojašnjenje.

• Ako ste slušali, čuli i razumjeli, potvrdite to u konverzaciji.

4. Nemojte biti snob

Budite otvoreni oko onoga što vas zanima i što vam je zanimljivo, ali ako ne možete ili ne želite uskladiti vaše preference i motivaciju i namjeru vaših likova s afinitetima vaših suigrača, onda kolaborativne igre možda nisu za vas. Ako vam je primarna namjera da budete „drugačiji” i „kreativni”, s takvim stavom nećete moći doći do sinergije u igri.

5. Tražite igru između vas i drugih igrača, ne samo između vas i voditelja

Neke igre to podržavaju u svojoj strukturi, dok druge možda nisu ni napravljene za to. Ali ako postoji prostor, igrajte i s drugim igračima. Budite kao igrač obožavatelji njihovih likova. Kroz svoj lik ih podržavajte i stvarajte im izazove. Imajte prema njima stav i emociju, i pokažite ih javno.

6. Pokažite ranjivost

To se odnosi i na vašeg lika i na vas kao igrača. Budite otvoreni oko svojih razmišljanja i dvojbi. Ne skrivajte svoje namjere i namjere vašeg lika. Prikažite mane svog lika i potaknite druge igrače da reagiraju na njih.

Kad nešto ne znate, priznajte na glas ili čak tražite pomoć. Prihvatite bezuvjetno nečiju ideju. Kad netko prihvati vašu, uzvratite im jednako sljedeći put i potvrdite na glas da se to dogodilo. Aktivno održavajte taj balans između svih igrača.

7. Koristite alate

Nisu svi alati vezani za sigurnost (safety), ali svi su vezani za konverzaciju. Alati kao što su CATS, Lines & Veils, Script Change, Stars & Wishes i I Wonder mogu, ako se u njih iskreno bacimo i ako ih se držimo, drastično poboljšati razinu razumijevanja za stolom.

Zaključak

Ovo nije kompletan popis ideja, naravno. Ali mislim da je veliki propust ne baviti se tim aspektom igre koji ne spada ni u „pravila” ni u „scenario/fikciju” i ostavljati ga na milost i nemilost trenutka i inspiracije i nadati se najboljem. Ili, još gore, vjerovati da se tu ništa ne može popraviti.

Nedavno sam igrao session Cartela u kojem je gotovo cijela igra između voditelja i jednog igrača bila takva da je voditelj vjerovao da se igrač zabavlja a igrač se nije zabavljao i očekivao je od voditelja da to automatski razumije. To je kulminiralo u diskusiju na rubu svađe između mene i tog igrača jer sam ja vjerovao da se igrač nije potrudio sudjelovati aktivnije u konverzaciji i uskladiti svoja očekivanja s očekivanjima stola. Sva trojica se jako dobro razumijemo i igramo zajedno već više od dvadeset godina, ali nije pomoglo. Bilo smo na rubu odustajanja od kampanje, ali dugotrajna rasprava je urodila plodom — session 2 je bio fenomenalan i, uz bolje razumijevanje, pokazao svu čar te fantastične igre (o kojoj želim pisati više — nadam se uskoro).

Manje ili veće zastoje u konverzaciji vidim u svim igrama koje igram u zadnje vrijeme. Nisu pošteđene, dapače, ni one koje vodim (jako želim napisati više i o The Between). Dobra konverzacija je na svima za stolom; u tome, najveća prepreka većem dometu je svijest o tome koliko daleko taj domet može doseći. Cilj ovog članka bio je da bar malo pokuša otvoriti taj specifični horizont.

Meni je znati na koji način je ta prepreka izazovna vrlo važno da bih znao koliko je ta prepreka zanimljiva i zabavna u širem kontekstu igre i priče.

Kao što ste već sigurno shvatili iz naslova, put do cilja, odnosno prepreku, možemo učiniti izazovnim na tri vrlo različita načina: određujući mu težinu, opasnost i cijenu.

Težina

Ovo je najčešći oblik izazova koji je ugrađen u osnovnu mehaniku većine tradicionalnih igara. Ako želite uspjeti u nečemu, morate na određenim kockicama dobiti više (ili manje) od zadanog broja. Što je ta šansa na kockici manja, prepreka je teža. Primjera ima puno više načina, mehaničkih ili narativnih, ali tipičan je lockpicking. Thief/Rogue baca kockicu da vidi da li je uspio obiti bravu. Prepreka nema cijenu, jer Rogue ne „potroši” svoje lockpickse da bi uspio, a ako brava nema u sebi zamku, nije ni opasna. Ali ako niste Rogue i ako nemate lockpickse, bit će vam puno teže, ili čak nemoguće, otključati bravu bez ključa.

Težina može biti i dugoročna. Ako tražite neku informaciju a dobijate dijelove te informacije jako rijetko ili su ti dijelovi jako nejasni. Ili ako morate više puta uspjeti baciti damage da biste oduzeli nekome dovoljno hit pointa.

Težinom najčešće upravljaju success-based mehanike kao što su ability i skill checkovi u velikom broju tradicionalnih igara (GURPS, D&D).

Težina je sastavni dio većine prepreka. Dobra je je za osjetiti realnost prepreka, a i za osjećaj sposobnosti onih likova koji su se specijalizirali za neke vještne, pa su te prepreke njima onda lakše.

Međutim, težina može biti i vrlo frustrirajuća, u nekim slučajevima (s prikladnim rješenjima):

• Ako neuspjeh u teškom izazovu dovodi do slijepe ulice, tj. ako je prijeći prepreku nužno za gurnuti priču dalje prema kraju. Rješenje: dozvoliti uspjeh u svakom slučaju, a umjesto toga dati prepreci opasnost ili cijenu.

• Ako je izazov težak, a uspjeh nije prikladno značajan. Rješenje: ili učiniti uspjeh značajnijim ili ukloniti težinu izazovu.

• Ako je nije svjestan koliko je nešto teško zbog čega dolazi do problema razumijevanja i očekivanja. Rješenje: pojasniti igraču, u metarazgovoru, koliko je nešto teško i zašto je to tako – prije nego što igrač krene s akcijom.

Opasnost

Opasnost najčešće znači uključivanje neželjenih posljedica i komplikacija u prepreku/izazov. Te komplikacije i posljedice mogu biti automatske ili može postojati način da ih se izbjegne.

U našem prijašnjem primjeru obijanja brave, dobar primjer opasnosti je zamka u samoj bravi. Obijanje brave bez ključa moglo bi ispucati otrovnu iglicu u provalnika, koja ga može raniti ili čak ubiti. Zamka se možda može prethodno deaktivirati (što isto može biti opasno) ili se komplikacija može naknadno izbjeći, ali ako zamka postoji, onda to nije samo teška brava nego je i opasna.

Primjeri mehanika koje su povezane s opasnosti: savingh throw, conditions (5e), moves (PbtA), position (Blades in the Dark).

Opasnost je možda i najkorisniji element izazova i prepreka, jer pomaže u stvaranju novih izazova i prepreka, pa uvijek gura priču naprijed.

Kao i težina, opasnost može isto svarati frustracije kod igrača ili voditelja:

• Ako opasnost nije jasno definirana u opisu, pa – ako se neočekivano dogodi neželjena posljedica – igrač ima dojam kao da ga je voditelj prevario. Rješenje: ne treba točno definirati opasnost, ali treba uvijek opisom dati do znanja prisutnost i okvirnu jačinu opasnosti, prije nego što se igrač odluči za akciju.

• Ako uspjeh nije jednako značajan kao posljedica. Rješenje: ponekad je to ok, ne mora sve biti balansirano, ali treba voditi računa da su i nagrade i rizik u okviru očekivanja koje nudi određeni sustav ili stil.

  

Cijena

Cijena u izazovu uključuje žrtvovanje nečeg vrijednog da bi se postigla namjera. Cijena može biti doslovna cijena u zlatnicima, ali može biti i žrtvovanje neke imovine, obvezanje na neku protuuslugu ili pristanak na neki gubitak ili komplikaciju. Razlika između cijene i komplikacije je što cijena mora biti sasvim jasna i igrač najčešće sam odlučuje želi li je platiti ili ne, prije samog čina ili akcije.

U slučaju brave, primjer plaćanja cijene bi bio razbijanje brave sjekirom. Ako se odlučite na otvaranje brave silom, sigurno ćete uspjeti ali ćete proizvesti buku i čut će vas čudovišta u susjednoj sobi pokraj kojih ste se upravo prošuljali.

Neke od mehanika koje uključuju cijene su Compelling Aspects u Fateu, Narrative tokens u Good Society, Devil's Bargain u Blades in the Dark, kao i mnogi 7-9 rezultati u PbtA igrama.

Cijena je alat koji donosi napetosti i pomaže igračima da donose odluke koje značajno određuju priču i likove, te stavljaju djelovanje direktno u ruke igrača. Često se premalo koristi premda je zapravo vrlo jednostavna. Također, u igrama koje imaju cilj ispričati dobru priču (na bilo koji način), poželjno je imati taj element jer je on esencijalan za svako dobrog protagonista. Ako je protagonist uspio u svemu, a nije kao lik platio nikakvu cijenu ili žrtvu, priča nema tu dramsku težinu koju bi mogla imati.

Situacije koje imaju dobru cijenu, ako su te cijene postavljene tako da predstavljaju zanimljiv (čitaj: težak) odabir za igrača, uvijek su dramatične i zabavne. No, u nekim situacijama ili igrač ili voditelj mogu se probati izmigoljiti iz pregovora nepravednom interpretacijom situacije, što je loša praksa i treba je izbjegavati (pogotovo u narativnim igrama u kojima je jednako bitno ono što nije u mehanici nego u konverzaciji).

Zaključak

Ovaj tekst se možda izgleda očito i čini se kao početnički pogled na stvari. Meni se isto tako čini. Ali on to zapravo i jest: osnova. Početnik ili ne, pitanje izazova u igrama uloga je uvijek relevantno. Jer svaki put kad neki session nije baš najbolje ispao, bilo da sam ga vodio ja ili netko drugi, najčešće je to zato što težina, opasnost i cijena nekih izazova nisu bili dobro usklađeni ili prikladno prezentirani.

Sad kad sam ovo što sam imao u glavi posložio u riječi, čini mi se da imam još puno napisati o svakom pojedinom aspektu. Možda, jednom, ubuduće. No, moram reći da je meni prepoznavanje i analiziranje ovih aspekata, uz poznavanje kako se može njima upravljati kroz zadanu mehaniku ili kroz naraciju (fikciju) jako pomaže pri upravljanju situacijama u svim igrama koje vodim i u kojima igram – bilo u pripremi ili za vrijeme same igre. Situacije i izazovi u igri često imaju kombinaciju više od jednog aspekta – neke mehanike uključuju sva tri aspekta (vidi Action Roll u Blades in the Dark) – ali kvalitetan odnos između njih je često izazov za svakog kreatora. Dobar balans težine, opasnosti i cijene jedan je od osnovnih čimbenika koji čine session, avanturu ili kampanju pamtljivom.